Kad turisti otiđu iz naših primorskih i dalmatinskih gradića i kad s njima nestane buke, gužve i prometa, neka dekirikovska metafizička praznina ispuni sjenovite uske uličice i kamene trgove. I kao da ta praznina još uvijek pamti punoću života koji je do nedavno strujao ulicama, tako da ni bura ne može odnijeti gradskost tih sada pustih prostora. U taj su kamen utisnuti životi, u tim su jednostavnim gestama građenja bezimenih graditelja pohranjene memorije, emocije i ta arhitektura kao da živi. Čak ni nespretne, nove gradnje i dogradnje ne uspijevaju (bar zasad) bitno narušiti taj samonastali sklad građenja, prirode i ljudskog života, koji je poput stijena uz more nastajao, bivao mijenjan u gotovo neprimjetnoj tenziji između sila mora, vjetra, kristalizacije, taloženja, bio izjedan školjkama i ponovno njima građen. Građenje je bilo izraz nužnosti i potrebe, ali i razumijevanja i ljubavi spram prirode i života, ono je nastajalo polagano, bez namjere da se svidi ili pokazuje. Ta skromnost, ali ne i škrtost, koja proizlazi iz neimanja, truda ali i življenja života izgradila je jednostavno dostojanstvo pučke arhitekture jadranskog priobalja, ostavila nam je lekcije o arhitekturi u kojima možemo naučiti mnogo više nego u svim arhitektonskim časopisima ovog svijeta.